Nauka iza osvete i praštanja

Autorski članak, osveta, kivnost, osvetoljubivost, praštanje, oproštaj, izvinjenje, eksperiment, studija, ruminacija, agresija, bes
Svet možemo podeliti na dve vrste ljudi- one koji imaju sposobnost da brzo oproste i one koji im zavide

Jedna od bezbroj lepih stvari koje možemo uočiti kod deteta jeste kako bes ili razočarenje, iako intenzivni u par minuta, veoma brzo nestanu. Ne pretvore se u kivnost. Šta decu čini tako otpornom i šta možemo naučiti od njih?

Svako ko je u nekom trenutku učestvovao u svađi zna da kivnost može poprimiti kompulsivnu osobinu, prerastajući u neodoljiv poriv. Opsednutost razmišljanjem kako izvesti pred lice pravde nekoga ko nam je naneo nepravdu temelj je dugotrajnog zameranja. Nekada je veoma teško osloboditi se kivnosti. Nauka je otišla korak dalje stavljajući ovaj osećaj u istu kategoriju zajedno sa žudnjom.

Studije pokazuju da je u iracionalnoj želji za osvetom ukorenjen značajan procenat nasilja. Ovo nas navodi na pomisao da želju za osvetom možemo posmatrati kao neku vrstu poremećaja, a oproštaj kao lek.

Kivnost i praštanje kao deo evolucije kognitivnog sistema

Novije teorije o osvetoljubivosti i opraštanju tvrde kako kivnost može biti deo kompleksnosti kognitivnog sistema. Evolucijom je kod čoveka formiran kao mehanizam zadužen da ga odvrati od potencijalne štete. Možda je bio efikasan za naše pretke, koji su putem osvete mogli da se odupru agresoru. Ovakav čin bi ga naterao da dobro razmisli pre nego što se ponovo odluči za agresiju. Praštanje je zavisilo od procene rizika za buduću eksploataciju od strane onog ko nam je naneo štetu i očekivane buduće vrednosti našeg odnosa sa njim.

Danas ipak, potez odmazde košta nas međuljudskih odnosa, a praštanje predstavlja komplementarni sistem koji potpomaže održavanje veza na duge staze.

Regije mozga uključene u kivnost

S obzirom da racionalni odgovor znači odmeravanje posledica i benefita, nije iznenađujuća činjenica da je veliki udeo mozga uključen u ovaj proces.

Na osnovu studije, u kojoj su ispitanici tokom snimanja magnetnom rezonancom, obavljali određene zadtake, pokazalo se da je prednji cingulativni korteks, regija mozga zadužena za našu reakciju na negativne socijalne situacije, povezana sa osećajem besa. Ovaj deo mozga takođe prestavlja alarm za neskladne i neočekivane stimulanse. Čovek generalno ima pozitivan pogled na nova poznanstva, uz tendenciju da veruje da su ljudi dobri, dok se ne pokaže suprotno.

Zašto neki ljudi odmah pokažu svoju agresiju, a neki u datom trenutku ostanu tihi, iskalivši svoj bes kasnije, na nekome nedužnom? Kasniji vid ponašanja naziva se dispoziciona agresija i karakteriše je ruminacija, odnosno neprestana okupacija negativnim mislima.

Nauka ruminacije

Kako bi se videlo koji deo mozga je zadužen za dispozicionu agresiju od ispitanika je traženo da zamisle proces ispitivanja od početka do kraja. Ruminacija je povećala aktivnost u regijama povezanim sa regulacijom emocija, negativnim raspoloženjem i afektima, i socijalnom spoznajom- cingulativni korteks, medijalni prefrontalni korteks, bočni prefrontalni korteks i insularni korteks. Ono što je intrigantno je da pojedinci koji ne pokazuju odmah agresiju imaju aktivniji medijalni prefrontalni korteks, deo mozga zadužen za samosvest o emocijama i regulaciju istih. Ovaj deo mozga aktivan je kada formiramo utisak i trudimo se da odredimo mentalno stanje druge osobe. Iz svega ovog jasno je da kivnost iziskuje značajan mentalni trud.

Možda upravo zbog toga naši mališani ne ostaju dugo u stanju besa, jednostavno su previše zauzeti za tako nešto, i nemaju vremena za dispozicioniranje agresije. Zauzeti su svakodnevnim istraživanjem i učenjem novih stvari, pri čemu bi svaki minut zadržavanja u besu bio gubitak vremena i mentalnih resursa.

Kivnost ima negativan efekat na ljude, uz povećanje nivoa kortizola, hormona stresa. Sve što je neophodno da bi se ovo izbeglo, jeste pomirljivo ponašanje. Kada povređena strana opazi drugu stranu kao prijatnu, usled pokušaja pomirenja, verovaće im više i biće spremnija da oprosti.

Regije mozga uključene u praštanje

Kada govorimo o praštanju, prednja gornja temporalna brazda igra glavnu ulogu. Studija iz 2017. pokazuje da je zapremina sive mase u ovom delu povezana sa stepenom do koga smo spremni da opraštamo drurgima. Autori ovog rada kažu da je i dalje nejasno kako su individualne razlike u morfometriji mozga povezane sa osobinama ličnosti i izvršavanjem zadataka. Pretpostavlja se da je veća zapremina sive mase povezana sa boljom efikasnošću.

Da bismo oprostili, mozak treba da generiše mentalnu reprezentaciju agresora sa dobrim namerama. Ovakav pozitivan osećaj morao bi da nadjača negativne emocije proizašle iz realnih događaja, kako bi došlo do praštanja. Veća zapremina sive mase može povećati sposobnost generisanja i obrade informacija, a samim tim i postupak praštanja.

Sposobnost praštanja kod dece

Istraživanja su pokazala da četvorogodišnjaci iziskuju da im se neko izvini, dok su petogodišnjaci bili spremni da oproste ukoliko neko samo pokaže znake kajanja. Mlađoj deci ipak treba jasno izvinjenje, s obzirom da još uvek nisu dovoljno emocionalno zrela da pročitaju suptilne znake.

Deca nas veoma često mogu naučiti nečemu novom. Njihov drugačiji pogled na svet dragocen je izvor. Kada je u pitanju praštanje, možda bi svi trebalo da sagledamo stvari očima deteta. Jednostavno, bez komplikacija i previše razmišljanja. Da oprostimo lako , da ne generalizujemo, i ne prepuštamo svoje dragoceno vreme u ruke ne tako dragocenih osećanja.

Praštanje neće promeniti prošlost, ali će nam dati drugu šansu i novi početak budućnosti.

Autorski članak, osveta, kivnost, osvetoljubivost, praštanje, oproštaj, izvinjenje, eksperiment, studija, ruminacija, agresija, bes
Praštanje kao izbor