Motivacija kod dece: mitovi i istina

motivacija, deca, Autorski clanak, roditeljstvo, škola,
Roditelji se često žale na nedostatak motivacije kod dece. Zbog toga u ovom tekstu govorimo o mitovima vezanim za motivaciju.

Kao psiholog često se srećem sa roditeljskom konstatacijom da je dete nemotivisano i idejom da ne mogu ili ne umeju da motivišu dete da izvrši neke od svojih obaveza. Zbog toga sam u ovom tekstu rešila da govorim o mitovima vezanim za motivaciju.

Da li je motivacija neophodna?

Roditelji često izjednačavaju motivaciju sa željom i smatraju da je ona neophodna kako bi dete uošte počelo da uči (u kasnijem tekstu videćmo definiciju motivacije). Iako je ovo poželjno, svakako nije neophodno (kao što nam je svima poznato u stanju smo da radimo stvari uprkos tome što to ne želimo). Zapravo čak i kada postoji želja da nešto uradimo ona često ne traje dugo, opada ili se gubi ukoliko ne počnemo sa realizacijom ciljeva. Pokazano je da je uspeh veliki podstrek za motivaciju, što će reći da je sasvim moguće i da se želja razvije tokom vremena. Dakle, ukoliko dete nema želju za učenjem, a ipak uči što mu omogućava da postigne dobre rezultate naknadno će se povećati njegova motivacija za učenjem. Šta više, neki stručnjaci smatraju da je korisnije biti koncentrisan na proces nego na krajnji rezultat  (koji često nije u potpunosti pod našom kontrolom). Na primer, bitno je da se dete skoncentriše  na to kada koliko i kako uči mnogo više nego na to koju će ocenu na kraju dobiti. Ukoliko u samom procesu istraje dovoljno dugo postoji mogućnost da počne da uživa i oseća zadovljstvo, ako ne zbog samog procesa onda zbog toga što je istrajao u svojoj nameri. Ovo znaju mnogi koji se rekreativmno bave sportom ili vežbaju. Iako u početku odlaženje na trenning predtsvalja napor, vremenom možemo početi da uživamo u treninzima ili bar u činjenici da smo uspeli da se „nateramo“ i da na njih odemo.

Postavljanje ciljeva i motivacija

Pitanje koje se nameće jeste kako da postavimo ciljeve tako da u njihovom rešavanju budemo što uspešniji i time podstaknemo želju i spremnost da nastavimo da se trudimo.

U psihološkom rečniku autor Žarko Trebješanin motivaciju definiše kao: „Složen psihički proces pokretanja, usmeravanja i regulisanja delatnosti usmerene ka određenm cilju“. Ukoliko bismo želeli da damo manje formalnu i kolokvijalnu definiciju ovog pojma  motivaciju bismo mogli  definisati kao želju, odnosno spremnost, da uložimo trud i napor kako bismo ostvarili neki cilj. Možemo biti motivisani unutrašnjim ili spoljašnjim faktorima odnosno motivacja može biti intrinzička ili ekstrinzička. Dakle možemo biti motivisani da ostvarimo neki cilj zbog toga što je on u skladu sa našim vrednosnim sistemom i ambicijama (intrinzička motivacija) ili zbog toga što nas ukoliko ostvarimo dati cilj čeka neka konkretna nagrada (ekstrinzička motivacija). Zanimljivo je da ako krenete da nagrađujete ponašanje koje dete spontano radi to ponašanje postaje manje učestelo i zavisno od nagrade. Na primer, ako dete voli da crta i spontano to radi, ukoliko počenete da ga za crtanje nagrađujete dete će sve ređe crtati. Osim toga činjenica je i da smo više motivisani da radimo na ostvarivanju ciljeva koji su nam vremenski bliži i konkretniji. Na primer, dete će biti spremnije da krene da uči za kontrolni koji je prekosutra nego da uči da bi na kraju godine bilo odlično. Stručnjaci kažu da je veoma bitno da ciljevi koje postavljamo budu dobro definisani, konkretni, realistični, vremenski ograničeni i merljivi. Što su cilljevi vremenski udaljeniji i apstraktniji to će nam biti teže da počenemo da radimo na njihovom ostvarenju.  Na primer, ideja da će priča o zaposlenju motivisati adolescenta da uči malo je verovatna, sa obzirom da je posao nešto za njega veoma daleko i apstraktno. Osim toga zahtev da bude odličan ili na kraju godine ima odličnu ocenu iz nekog predmeta i dalje je veoma vremenski udaljan (ukoliko nije ocenjivanje pred kraj godine), te će on najverovatnije odlagati učenje. Sa stanovišta motivacije bolje bi bilo da cilj bude savladavanje gradiva koje se tog momenta uči. Osim toga vremenski ograničiti cilj znači navesti u kom vremenskom periodu ili do kog trenutka nešto treba savladati ili naučiti. Na primer, dete ostavi cilj da će danas u periodu od četiri do šest završiti domaći iz matematike i provežbati zadatke. Kada govorimo o realističnosti bitno je da uzmemo u obzir kapacitete deteta, trenutne ocene i vreme koje ima do kraja godine da bi ih popravio. Previše visoki ili previše niski standardi mogu biti demotivišući. U prvoj varijanti dete odustaje zbog toga što mu je zadatak pretežak i misli da ne može da ga uradi, a u drugoj zbog toga što mu je previše lak te je sklono odlaganju početka realizacje.

psihoterapija, psihijatrijski lekovi i psihodijagnostika daju odgovor na pitanje kako da resim problemAko želite da postanete i ostanete motivisani, počnite sitnim koracima da idete ka cilju koji treba savladati.