Zavist: naša najskrivenija emocija

zavist, ljubomora, depresija, anksioznost, jednakost, nejednakost, prednosti, mane, nedostaci, uspeh, neuspeh,
Zavist teško priznajemo, često čak i sebi samima. Mnogi kažu „ljubomoran“ kada je ono što zaista misle „zavidan“.

„Od svih smrtnih grehova, samo zavist nije nimalo zabavna“.

Da bismo osetili zavist, potrebno je da ispunimo tri uslova. Prvo- da se suočimo sa osobom koja poseduje nešto – kvalitet, dostignuće, ili imetak – što je nama izmaklo. Drugo, to isto moramo poželeti za sebe. I treće, ovakav osećaj mora nas lično emotivno boleti. Lično,  jer upravo ta lična dimenzija razdvaja zavist od osećanja poput besa ili nepravde. Ukratko, zavist je lična bol izazvana željom za nečim što smatramo da je prednost druge osobe.

Zavist teško priznajemo, često čak i sebi samima. Mnogi kažu „ljubomoran“ kada je ono što zaista misle „zavidan“. Zavist i ljubomora su u potpunosti različite konstrukcije. Ako je zavist lični bol izazvan željom za prednostima drugih, ljubomora je lični bol prouzrokovan strahom od gubitka ili deljenja svojih prednosti sa drugima. Zavist uključuje dve osobe, dok ljubomora najčešće uključuje i treću stranu. Zavist je pohlepna, ljubomora posesivna. U poređenju sa zavišću, ljubomoru je lakše priznati, što nam možda sugeriše i da je ona manje od dva zla.

Kada zavidimo drugima svet doživljavamo kao igru sa nultim zbirom- ako drugi pobedi, ja gubim. I nekako nam se čini da su nagrade oskudne, a pobedničko mesto samo jedno.

Zavist kroz istoriju i danas

Zavist je duboko usađena u ljudsku psihu, i zajednička je svim vremenima. Naši preci živeli su u strahu da ne izazovu zavist bogova, i tražili su njihovu milost složenim ritualima i obredima. U grčkoj mitologiji Herina zavist prema Afroditi pokrenula je Trojanski rat. U Bibliji je Kain od zavisti ubio Avelja.

Zavist ima tendenciju da bude usmerena prema onima sa kojima se upoređujemo, onima koje vidimo kao konkurenciju. Zavist nikada nije predstavljala veći problem nego danas. Doba prividne jednakosti podstiče nas da se upoređujemo sa svima, a internet i društvene mreže nam to veoma lako omogućavaju, raspirujući plamen naše zavisti. Postavljajući sve materijalno i opipljivo iznad duhovnog i nevidljivog, kultura konzumerizma nagriza svaku silu sposobnu da obuzda ovaj plamen.

Kako zavist utiče na nas?

Bol zavisti nije uzrokovan samom željom za prednostima druge osobe, već osećanjima inferiornosti i frustracije. Ovakva osećanja prouzrokuje nedostatak ovih prednosti u nama samima. Paradoksalno, sveprisutnost zavisti i strah da ćemo je izazvati kod drugih, sputavaju nas da ostvarimo svoj puni potencijal. Zavist nas takođe košta prijatelja i saveznika pa čak i naših najbližih, najintimnijih veza. Vremenom, gorčina zavisti može dovesti do mentalnih zdravstvenih problema kao što su depresija, anksioznost i nesanica; kao i do fizičkih zdravstvenih problema.

Zavist takođe može dovesti do suptilnijih odbrambenih reakcija kao što su nezahvalnost, ironija, prezir, snobizam i narcizam. Drugi način odbrane od zavisti je podsticanje zavisti kod onih kojima bismo zavideli, uz obrazloženje da nemamo razloga da zavidimo nekome ko zavidi nama.

Nagomilana zavist takođe može prerasti u ozlojeđenost. Tada bol koji proizilazi iz našeg osećaja neuspeha ili inferiornosti iskaljujemo na drugu osobu, i krivimo je za ono što osećamo.

Tri vrste zavisti

  1. Depresivna zavist („Osećam se kao gubitnik u poređenju sa njim.“)

Kada nekome koga znamo ide bolje nego nama, možemo se osećati kao gubitnik, kao da smo neuspešni, ili inferiorni. Ovo potiče iz toga što tuđi uspeh doživljavamo kao svoj neuspeh.

  1. Neprijateljska zavist („Mislim da je manipulacijom postigla svoj uspeh.“)

Budući da je uspeh druge osobe rezultirao osećajem koji nam govori da to ne možemo podneti, možda ćemo želeti da druga osoba doživi neuspeh. Ako druga osoba nakon uspeha doživi neuspeh, osećamo se bolje znajući da smo oboje „izgubili“.

Ljudi uglavnom vode računa da prikriju svoju zavist. Uprkos tome, može ih izdati slabo prikriveno zadovoljstvo usled tuđe nevolje. Ova pojava zove se Schadenfreude [nemački, „šteta – radost“], i pomaže u širenju i prodaji vesti, protkanih pričama o nevoljama poznatih ličnosti i osramoćenim političarima. Iako je sam pojam moderan, osećanja koja on označava mnogo su starija.

  1. Benigna zavist („To je impresivno.“)

Ovo je neutralna vrsta zavisti; primećujemo da je neko drugi uspeo i divimo mu se, odajući mu priznanje za ono što je učinio. Benigna zavist čini da obratimo pažnju na ono što druga osoba radi – jer mislimo da možemo nešto naučiti.

Osnovni problem zavisti je taj što nas čini slepima da sagledamo širu sliku. U rukama depresivne i neprijateljske zavisti, mi smo kapetan broda koji ne plovi po zvezdama na nebeskom svodu već po iskrivljenom sočivu teleskopa. Brod nam skreće i krivuda, a ubrzo biva i uništen kamenjem, grebenom ili olujom. Onemogućujući naš napredak, ovakva zavist nas čini još zavidnijima, stvarajući začarani krug.

Kako obuzdati zavist?

Obuzdavanje zavisti zahteva promenu okvira i referentnih sistema iz kojih gledamo na stvari. Zahteva promenu perspektive. Kada zavidimo komšiji na njegovom novom automobilu, zanemarujemo ili u velikoj meri odbacujemo sve napore i odricanja koja su uložena kako bi mogao da priušti i održava taj automobil.

U životu smo bogati ne samo zbog onoga što imamo, već i zahvaljujući onome što nemamo. Previše je lako zaboraviti da je investicioni bankar ili direktor kompanije zapravo prodao svoju dušu za uspeh. Sa toliko malo preostalog duha u sebi više nema vitalni kapacitet da uživa u bilo kojim prednostima koje je stekao. Da li onda treba zavideti, ili možda žaliti?

U nekim slučajevima, kao kod dobitnika na lutriji, ili kod onih koji su nasledili bogatstvo, bez napora i žrtve, sreća je gotovo potpuno nezaslužena, što našu zavidnost čini još snažnijom. Ali, prirodi sreće svojstvena je tendencija da se vremenom uravnoteži. Na duge staze, uglavnom dobijemo ono što zaslužujemo.

Od zavisti do napretka

Priroda nam svakako nadoknađuje nedostatke: ako nemamo jedno, sigurno imamo nešto drugo. Ali sve dok zavidimo, fokusiramo se na ono što nam nedostaje, a ne na ono što imamo i u čemu bismo mogli da uživamo. Negovanje osobina poput zahvalnosti i skromnosti može nam pomoći da razvijemo ispravnu perspektivu, i odbranimo se od otrova zavisti.

Na kraju, zavist je pitanje stava. Kada naletimo na nekoga ko je bolji ili uspešniji od nas, možemo reagovati ravnodušno, radosno, divljenjem, zavišću ili se možemo ugledati na njega. Reagujući sa zavišću, sprečavamo sebe da učimo od onih koji znaju ili razumeju više od nas, i time sebe osuđujemo na stagnaciju. Za razliku od zavisti, koja je u najboljem slučaju sterilna, a u najgorem samoporažavajuća, otvorenost i želja za napretkom omogućavaju nam da rastemo i razvijamo se, i da stičemo prednosti koje bi nam inače, viđene u drugima, izazivale zavist.