Šta je selektivni mutizam

Selektivni mutizam predstavlja anksiozni poremećaj koji se karakteriše nemogućnošću deteta da efikasno komunicira ili uopšte govori samo u određenim socijalnim situacijama, najčešće školi. S druge strane, dete je sposobno da govori i adekvatno komunicira u situacijima u kojima se oseća sigurno i opušteno.

U osnovi ovog poremećaja nalazi se intenzivni strah u vezi samog govora ili socijalnih situacija u kojima je očekivano govoriti. Pored izostanka govora, osobe sa selektivnim mutizmom najčešće pokazuju i:

  • stidljivost,
  • teškoće u neverbalnoj komunikaciji, pre svega u održavanju kontakta očima,
  • izostanak reakcije na smeh drugih ili pak neprestano smejanje,
  • teškoće u ispoljavanju osećanja,
  • prisustvo veće zabrinutosti od očekivane za dati uzrast,
  • preteranu osetljivost na buku ili gužvu.

Kako se ispoljava

Selektivni mutizam najčešće se javlja zajedno sa socijalnom anksioznošću ili socijalnom fobijom, te je najčešće praćen izrazitom stidljivošću, strahom od ismejavanja u socijalnim situacijama, povlačanjem ili socijalnom izolacijom, ali i repetitivnim radnjama, negativizmom, napadima besa ili oportunističkim ponašanjem.

Može se ispoljavati na različite načine- od lakšeg oblika kada se neefikasna komunikacija javlja samo pred određenim osobama, preko mogućnosti govora samo ukoliko se u okruženju nalaze bliske osobe, pa do težeg oblika poremećaja, kada postoji potpuna nemogućnost govora u socijalnim situacijama sa bilo kim.

Dete sa selektivnim mutizmom ne započinje razgovor i ne odgovara na postavljena pitanja prilikom susreta sa drugima. Izostanak govora može se javiti kako sa drugom decom, tako i sa odraslima, čak i sa rođacima. Međutim, ovaj poremećaj najčešće se javlja u školi, kada dete nije u stanju da govori na času ili u grupi vršnjaka.

Selektivni mutizamKako i kada se dijagnostikuje

Selektivni mutizam najčešćće se dijagnostikuje između treće i osme godine, a obično se javlja pre pete godine. Međutim, poremećaj postaje očigledan kod deteta uglavnom tek nakon poslaska u školu, kada prosto dolazi do većeg broja kontakta sa okolinom i povišene potrebe za govorom uopšteno. Nije retka pojava da se selektivni mutizam javlja kao trenutno kratkoročno stanje kod dece kojoj je potrebno više vremena za prilagođavanje u za njih novom okruženju, te se obično savetuju roditeljima da potraže stručnu pomoć ako je nemogućnost govora pristuna duže od mesec dana.ž

Selektivni mutizam ili stidljivost?

Selektivni mutizam se često poistovećuje sa stidljivošću, ali postoje značajne razlike između njih, od kojih su najvažnije navedene u tabeli ispod.

Izostanak govora ili stidljivost kod dece bez SM Izostanak govora kod dece sa SM
trenutno i prolazno trajno
sa novim ljudima, pre perioda upoznavanja sa novim ljudima i nakon perioda upoznavanja
nakon stresogenog događaja uvek kada je pristuan neko ko nije blizak, bez obzira na to da li je događaj stresan ili ne
u razgovoru sa starijima na igralištu ili pauzi za ručak sa vršnjacima
kada se dete pita da nešto ponovi po više puta kada se detetu postave i osnovna pitanja (kako se zove ili koliko godina ima npr.)

Takođe, važno je razlikovati selektivni mutizam od govornih poremećaja i neurorazvojenih poremećaja. Za razliku od govornih poremećaja kao što su mucanje ili dislalija, ili poremećaja iz autističnog spektra i mentalne zaostalnosti, selektivni mutizam javlja se samo u određenim situacijama, dok je u preostalim mogućnost govora razvijena u skladu sa detetovim uzrastom, a komunikacija efikasna.

Mada nije mali broj dece kod kojih selektivni mutizam sponatno prolazi nakon nekog vremena, traženje stručne pomoći smatra se neophodnim. Ukoliko se problem selektivnog mutizma zanemari, vodi značajnim problemima u socijalnoj sferi funkcionisanja, budući da redukuje obim socijalnih kontakata, neretko vodeći i povlačenju do nivoa socijalne izolacija u starijem dobu. Takođe, ukoliko je problem vezan za školski kontekst, može voditi lošem postignuću i problemima u učenju.

Zašto se selektivni mutizam javlja?

Tačan uzrok selektivnog mutizma nepoznat je, a kao najčešći problem koji vodi pojavi selektivnog mutizma navodi se visok nivo anksioznosti. Dete može imati genetskih predispozicija ka anksioznosti, te od najranijih dana pokazivati upadljivu stidljivost, separacionu anksioznost, često plakati i imati napade besa, probleme sa spavanjem. Takođe, anksioznost može poticati i od stidljivosti, kojoj dete može biti sklono, nevezano od potencijalne genetske komponente.

Poremećaj senzornog procesiranja takođe je prisutan kod neke dece sa selektivnim mutizmom, budući da se teškoće u modeliranju senzornih informacija mogu odraziti na emocionalne reakcije i dovesti do pogrešnih interpretacija socijalnih gestova i zbivanja u okolini.

Izvesne poteškoće u govoru i jeziku, ili problemi u učenju takođe mogu dovesti do selektivnog mutizma, budući da su ovakve teškoće povezane sa pojavom značajnog nivoa anksioznosti.

U dosadašnjim studijama nije utvrđena povezanost javljanja selektivnog mutizma sa zlostavljanjem, zanemarivanjem ili traumatičnim iskustvima u detinjstvu.

Kako pomoći detetu koje ima selektivni mutizam?

Pre svega, roditelji koji posumnjaju da njihovo dete ima selektivni mutizam ne treba da vrše pritisak na dete i očekivati od njega da što pre počne da govori, pokušati da razumeju detetovu uplašenost i nemogućnost da govori i jasno pokazivati svojim postupcima da su tu da mu pomognu. Takođe, važno je da cene svaki detetov pokušaj i svaki uspeh koji pri tome postigne u uspostavljanju efikasne komunikacije, podržavajući ga i uvažavajući teškoće koje ima.

Kognitivno bihejvioralna terapija i REBT dala je do sada najbolje rezultate u radu sa decom koja imaju selektivnni mutizam. Naročito se ističu različite bihejvioralne tehnike kojima se dete postepeno uvodi u socijalnu sredinu i izlaže situacijama povodom kojih oseća visok nivo anksioznosti i kojima se uči različitim vežbama i strategijama koje će mu pomoći u kontroli anksioznosti.

POVEZANE OBJAVEVIŠE OD AUTORA